U velikoj "Eureci" broj 898, koja je nosila datum 24. X. 1990. godine i u rubrici koja se slično zvala kao i ova koju upravo čitate ("Iz poštanske torbe"), objavljeno je jedno moje pismo i to pod redakcijskim, potpuno neodgovarajućim naslovom. Prenosim prvi dio toga pisma koji se odnosio na riječ zrnojed. Redakcija je objavila i svoj odgovor na moje pismo, ali – potpuno neuobičajeno – prije pisma:
U HRVATSKOM "NOVOGOVORU" NEMA ZRNOJEDA
U "Eureci" broj 890 od 29. avgusta ove godine, u rubrici "Ko zna – zna", objavljeno je i ovo pitanje: "Ni mnogi Hrvati ne razumeju hrvatski ‘novogovor’ (‘novoriek’), a kamoli ostali stanovnici Hrvatske i Jugoslavije. Da proverimo: šta znači ‘zrnojed’?"
Odgovor na citirano pitanje je – vrabac, pa me je to pitanje podsjetilo na "caku" koja se ovog ljeta prepričavala po Hrvatskoj: Znaš li da se vrabac više ne zove vrabac nego "ZRNOJEDALO"!
Ne znam odakle autoru rubrike "Ko zna – zna" podatak da po "hrvat- skom novogovoru" vrabac više nije vrabac nego zrnojed (možda je i on čuo spomenutu "caku"), no "Rečnik srpskohrvat- skog književnog i narodnog jezika" Srpske akademije nauka i umetnosti ne daje mu za pravo. Taj rječnik, naime, bilježi riječ ZRNOJED i kaže da ona znači isto što i ZRNOJEDAC odn. ZRNOŽDER, a te riječi, obično u množini, označavaju životinje koje se hrane zrnevljem (lat. granivori). U Rečniku SANU čak je navedena i rečenica "Kokoška i ćurka po prirodi svojoj, zrnojedci su", koja je preuzeta iz knjige Đ. Radića "Gajenje živine", objavljene u Beogradu 1905. godine (po današnjem pravopisu, inače, treba pisati "zrnojeci"). Oblik ZRNOJED preuzet je iz drugog izdanja "Zoologije za više razrede" Milana M. Tomića, izdane 1926. godine u Beogradu.
Ne mislim da "hrvatski novogovor" ne zaslužuje kritike (a ponekad i sprdnju), ali mislim da riječ ZRNOJED ne daje razloga za to, kao što u kritici "hrvatskog novogovora" nije opravdano navoditi i izraz "okolotrbušni pantalonodržac" (za kaiš), kako to radi "Dugino" izdanje "Srbi u Hrvatskoj" (broj 1, strana 5), jer je ta dvadesetšestoslovna sintagma stvorena kao izraz sprdnje s nekim novogovornim jezičkim nakaradama (uostalom, Hrvati bi, kad bi im zaista takva riječ trebala, govorili "hlačodržac"). (…)
Jovan Nedić
Beli Manastir
Zanimljiv je i redakcijski odgovor pa prenosim onaj dio koji se odnosio na zrnojeda:
Reč "zrnojed" se tokom letnjih meseci često pojavljivala u srbijanskoj štampi kao ilustracija nakaradnog shvatanja "originalnog" hrvatskog jezika. Koliko znamo – a pratimo i hrvatsku štampu – nije objavljen neki demant. Ako je to samo "caka", kako vi kažete, onda bi se i pojavljivanje reči "zrnojed" u našem kvizu "Ko zna – zna" moglo shvatiti kao "caka". Doduše, i mi sve te nove i nakaradne reči i shvatamo "cakama", ali "cakama" sa zloslutnim predznakom i nagoveštajima. Da i u vašoj republici ima mnogo osetljivijih na ono što vi nazivate "caka", svedoči, na primer, tekst U. Balšića u "Večernjim novostima" od 13. avgusta ove godine pod naslovom "Zvono zvoni – zrnojedu" (nadnaslov "Uoči nove školske godine – hoće li se đaci u Kninu školovati po kućama"), strana 7, peti pasus, gde piše: "Novohrvatski već uveliko osvaja prostor na televiziji, radiju i stranicama štampe. Neretko izaziva smeh i Hrvata i Srba, jer se u ovim krajevima automibol (tako piše u originalu, op. J. N.) nikada nije nazivao promjetalo niti se vrabac zvao zrnojedom." Nije bilo, bar u tom listu, nikakvih reakcija povodom tog teksta.
Istina, možda smo kao primer "hrvatskog novogovora" mogli navesti neku reč iz onog famoznog "priopćenja" koje je Predsedništvo Republike Hrvatske izdalo posle sastanka sa Predsedništvom SFRJ u Zagrebu. To "priopćenje" je bilo toliko razumljivo da ga je TV Beograd morala prevesti. (…)
Redakcija
I danas, dvadeset godina kasnije, na internetskim forumima kao primjer hrvatskog novogovora često se navodi baš riječ zrnojed, mada se ona prvo pojavila u srpskim knjigama i mada je bilježe srpski izvori (Rečnik SANU, Rečnik MS), dok je u hrvatskim rječnicima kojima se služe enigmati – nema (osim kod Klaića u opisu riječi granivori). Citat iz jednog posta na temu "Što to ne valja sa srpskim jezikom?" (forum.krstarica.com) najbolje pokazuje šta forumaši misle o toj riječi:
Zrnojed je vrabac. Imali su Hrvati napad purizma devedesetih, pa su izmislili masu nježnika, osvjedodžbenih spretnika munjarstva, itd. Imali su sličan napad i četrdesetih, koji se lako prepozna po ljubavi ka složenicama (…): vodopišala, miloklizi itd., a i zrnojed je iz tog perioda.
Zrnojeci su ušli čak i u pjesmu "Kako su Hrvati postali Kinezi" Zdravka Ivankovića – Šukija. Citiram tri stiha:
A meni nad glavom cvrkuću pernati zrnojedci,
Cvrkuću li, cvrkuću – sve se puši,
Vrše agresiju na moje srpske uši.
Na jednom drugom forumu (vokabular.org), na pitanje: "Da li je STVARNO neko predlagao ‘zrnojed’ za vrapca?!", dan je i ovakav odgovor: "Naravno da ne. Većina ‘novokomponovanih’ hrvatskih reči potiče od Srba koji misle da Hrvati tako govore."
Da u tom odgovoru ima bar dio istine pokazuje i onaj novinar iz "Večernjih novosti", kome je neko podvalio "promjetalo". A "prometalo" je prvi zabilježio Vuk Stefanović Karadžić u svom "Srpskom rječniku" iz 1852. godine, doduše u značenju čunak tkalačkog stana, a tek potom ga je Bogoslav Šulek uvrstio u "Njemačko-hrvatski rječnik" (1860) u značenju "sredstvo za prometanje". "Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika" (Matica srpska, 1973), uz ta dva značenja ("čunak u tkalačkom razboju, stanu"; "sredstvo kojim se vrši promet"), daje još dva značenja: "čovek koji se vešto promeće, koji je promućuran" i "protuva, skitač").
Svaka čast “blogogazdi” Adnanu. Postavio je ovaj članak “tačno u podne”, da ne kažem “tup-tup”.
”…(vokabular.org), na pitanje: “Da li je STVARNO neko predlagao ‘zrnojed’ za vrapca?!”, dan je i ovakav odgovor: “Naravno da ne. Većina ‘novokomponovanih’ hrvatskih reči potiče od Srba koji misle da Hrvati tako govore.” ”
Ovaj komentar sa ‘vokabulara’ je – istina. On govori sve. A ja dodajem: ‘Uvjek je bilo budala i rata!’ – nažalost.
Da, glupost je u ovom slučaju dvosmjerna (ili višesmjerna). Jedni se trude da svoj jezik (svoje jezike) prikažu različitim (što “različitijim”) od drugog jezika (drugih jezika) a drugi se olako odriču svojih riječi samo zbog toga što su oni prvi tu riječ “dekretom” usvojili kao svoju. Ilustrativan primjer je riječ SVEUČILIŠTE. Sada će svi da kažu da je to kroatizam, ali literatura kaže da su tu riječ skovali Srbi iz Vojvodine (ili ja imam pogrešnu informaciju)
Stoga, dolazi do karikiranja jezika na svakoj strani.
Kao što je za sprdnju ono odbacivanje “EVROPE”, isto tako je za sprdnju i mnogo šta drugo i u hrvatskom i u srpskom i u drugim naškim jezicima.
Tako kad sam na fešenviku u Beogradu zadesih se u bekstejdžu da vidim šta ima u bukovima…
Juče gledam film na nekoj “stranoj televiziji”. Film sam ranije gledao pod naslovom “Dosije pelikan”, i začudo to “dosije” mi je manje smetalo od forsiranja pojma “sažetak” u novoprevedenoj verziji filma.
Znači li to da ću se navići i na bekstejdž?
Engleski je rješenje, sve više se koristi u svakodnevnom jeziku a svi razumijemo:))
U Rječniku JAZU za sveučilište piše: univerzitet. Potvrde su iz XIX v. u Juridisch-politische Terminologie (Wien, 1853), u Šulekova oba rječnika (1860. i 1874), u Petranovićevoj Ručnoj knjizi najnužnijih pravdoslovnih riječi (Zadar, 1862) i u Popovićevu Rečnik srpskoga i nemačkoga jezika (1852). U slovenskom je vseučilište.
Citat: “Engleski je rješenje, sve više se koristi u svakodnevnom jeziku a svi razumijemo:))”
Čitao sam nedavno ovakav tekst: “Pre podne sam na ketering, popodne imam kasting, a onda uveče spa, sa vodom velnes, piling itd …”. Sve se razume, jel’ da? Kako li bedno zvuče NAŠI jezici pored ovog univerzalnog.
Samo da još napomenem da Janko Jurančič u svome “Srpskohrvatsko-slovenačkom rečniku / slovenskom rječniku” (1986) riječi zrnojedac, zrnožder, zrnožderac prevodi riječju “zrnojedec” uz napomenu “živali, ki se hranijo z zrnjem”. U slovenskom je vrabac “vrabec”. Od Nikole očekujemo da čujemo kako je u makedonskom.
U makedonskom jeziku nemamo reč poput tog “zrnojeda”. Kad bi smo je imli bila bi verovatno “zrnojad” ili “zrnojadec” (u množini: “zrnojadci”) jer se kod nas kaže “jade”. Imamo recimo “mesojad” i “mesojadec” (u množini: mesojadci). A inače vrabac je kod nas vrabec, ženka mu je vrabica, njihovo malo je vrapče i svi su zajedno vrapci.
Riječ “zrnojedalo”, kao što se vidi iz članka, ja sam zapisao još 1990. godine. Prije objave ovog članka, međutim, nije je bilo na Google-u. Sad postoji samo jedna potvrda: ovaj članak.
Slično građenih riječi ima još: jedalo, izjedalo, zajedalo, ali su sve one nastale od glagola, dok je “zajedalo” nastalo dodavanjem tobožnjeg sufiksa “-alo” na imenicu zrnojed.
Zaboravili ste da Enigmatski rječnik navodi da su nazivi za vrapca:brabac, bravac, čivkar, DŽIVDŽAN, đivan, frabac, grabac, kućar, kućarić, kuparić, orebac, orepčina, para, parić, rabac, rebac, rebak, repac, repak, sparić, srabac, tić, vrebac i vrijebac.
Izgleda da je i ime Orebića nastalo iz istog korijena kao i riječ vrabac.
evo ste svojom pricom o vrapcima izvukli iz mog sjecanja (BL djetinjstvo) rijec DZIKER, tako su neki zvali vrapce… mozak je bash cudna sprava, vjerovatno tu rijec nisam cuo 3-4 decenije.
Sad će Eroslavko zapamtiti džikera, skovati umanjenicu džikerčić i pridjeve džikerčićev(o) i u kvizovci, na zaprepaštenje svojih protivnika, lupiti desetku ili jedanaesticu (da ne kažem desetoslovku ili jedanaestoslovku), a ovi će mu komentari biti izvor.
Hajde, hrid22-u (je l’ ispravan takav vokativ?), iznesi još koji detalj o džikerima, ti si vjerovatno jedini izvor za tu riječ i pseudonim će ti ući u popis prinosnika nekog budućeg rječnika svih naših riječi, ma čije bile i ma odakle dolazile (…bile … dolazile, čak se i slikuje ili sročuje).
Već razmišljam koliko NEDŽIKERČIĆEV nosi bodova…
Uzgred rečeno, ima još kandidata za experte u kvizovkosklepologiji.
ovaj Orebic me potaknu da za subotnju “Knjizaru” probam naci “Etimologijski rjecnik”. vidio sam to negdje, malo cu prekopati arhivu linkova…
Orebić spominje Petar Skok u svom “Etimologijskom rječniku” pod riječju vrabac.
Časopis “Jezik” ima stranicu na Facebooku. Citiraću s te stranice neke komentare uz članak “Mali jezični savjet – Magda, došla ste! ili Magda, došli ste!” koji će pokazati da je onaj anonimac koji je izmislio “zrnojedala” bocnuo na pravo mjesto, a šta bi tek rekao da je znao kako će neko ozbiljno predlagati da se rajsferšlus nazove – TVARIZALO.
Časopis Jezik: Moji su stari svašta smiješno govorili, recimo – s djecama (umjesto s djecom), pa tvarizati (umjesto stalno otvarati i zatvarati)…, a Vaši?
Viktor Arbanas: Jeziče, Tvoji stari su, znači, imali rješenje koje nama nedostaje: tvarizati (umjesto otvarati i zatvarati). Rajsferšlus, čičak, vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju i sl. se tvarižu (meni se nameće tvarizirati > vrata se tvariziraju)! Rajsferšlus = tvarizalo?
Časopis Jezik: Viktor – tvarizati se mogu vrata i prozori – kad netko stalno otvara i zatvara. Mislim da se tako govori oko Valpova. Ali nisam sigurna. I mislim da imamo riječ za rajsfešlus – zatvarač?
Viktor Arbanas: Da, zatvaračem se zatvara, a ne otvara. Isto je i s uzletištem, ali ne i s pristaništem (drugo je luka)! Što koga smeta, ako se tvarizati poobći za otvaranje i zatvaranje?
Isto tako na priletište se može sletjeti i uzletjeti, a na pristanište stati i odići.
Čizme Skitaljke: Samo bih dodala da za patentni zatvarač imamo i riječ smičak. Nažalost, rijetko je se može čuti, ipak, meni je to jedna od najsimpatičnijih hrvatskih riječi.
Ivan Kraljevic: Zatvarač nikako ne određuje rajsferšlus, ima puno vrsta zatvarača, a samo je jedan patentni zatvarač. Smičak je super, sjećam se da sam ga susretao negdje, ali ne mogu se sjetiti gdje točno.
Viktor Arbanas: Je, lički smičak je izvrstan za rajsferšlus, zip, patentni zatvarač, zaponku, zatvarač na poteg, zubčani zatvarač, kopčanik. Onda bi tvarizalo moglo biti za vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju.
Emil Cipar: A okolotrbušno hlačno držalo bi mogao biti remen. Super napredak! O jeziku rode da ti pojem!
Gospodin spomenut u gornjem komentaru komentariše / komentira i “Mali jezični savjet – dobar auto ili dobro auto?” pa kaže da: Samovoz i velesamovoz nemaju takve “potežkoće”!
Samovoz se na Googleu spominje preko 6.600 puta (čak i u Hrvatskoj Vikipediji: http://hr.wikipedia.org/wiki/Automobil) pa bi se moglo zaključiti da je to već postala riječ s kojom nema “potežkoća”, no što je VELESAMOVOZ? Na internetu ga nema tako da smo uskraćeni za takvu informaciju (pardon obavijest). Da nije kamion? Ili je to možda veliki auto, da ne kažem “samovoščina”? Ako je kamion, kako bi se onda zvao kamionet ili kamiončić? “Velesamovoščić”? Baš krasna riječ, al’ nemoj da neki VELE kako ju je mogao smisliti SAMO neki VO(l)ČIĆ!
@Budući samovoznik – je, očito, zloban čovjek, a moguće i kroatofob. Naime, kada spominje ‘samovoz’ i wikipediju ne kaže da se ta riječ: ”vrlo rijetko se koristi (iako nije nepoznat oblik)”.
Osobni nisam bio u situaciji čuti takve riječi. Slušao sam ih ISKLJUČIVO u vicevima koje ”proizvode” osobe tipa potpisanog prethodnika.
Mislim da ovdje nije mjesto za ovakove diskusije. Niti stručnjaci nisu načistu, a ne osobe koje ne poznaju niti osnove književnog jezika (ne mislim na vas dugogodišnje enigmate) niti jednog jezika s ovih geografskih prostora.
Hajde da se vratimo na početak priče.
Ima dosta materijala za izvrgavanje ruglu nakaradnosti u jeziku (jezicima) i bez dodatnog karikiranja.
Doduše, karikiranje je ponekad korisno da se skrene pažnja na činjenicu da ljudskoj gluposti nigdje kraja nema.
Mala digresija. Juče listajući kanale na tv, nabasah na film “Kejt i Leopold” na Televiziji Republike Srpske. Film sam ranije gledao pa bih samo otišao dalje u listanju kanala da nisam zastao da se sit ismijem prevodu. Naime, titlove je neko pokušao da preradi sa hrvatskog na srpski, a to nije učinio vješto. Bilo je interesantno gledati neke jezičke konstrukcije. Smijurija!
Zaključak. Ako se teži jezičkom opismenjavanju naroda, onda to treba da radi neko ko je makar prošao pokraj fakulteta za “jezičare”.
Nismo mi enigmati neki strucnjaci, bavimo se jezikom koliko znamo i umijemo, tolerantni smo i otvoreni, najprije jer smo stvarno takvi (pustimo sad skromnost), a i zato sto je i ljepshe i lakshe kombinirati unutar bogatijeg jezika (zavidim ovima na engleskom govornom podrucju, takvo bogatstvo, smislenost i lakoca kreiranja i prihvatanja novih rijeci…). Dakle, zasto se lishavati rijeci koje su u upotrebi, potvrdjene u nauci… Svaki ce autor ili urednik naci neku svoju mjeru, odrediti se prema kriterijima “odozgo” i nastaviti raditi najbolje sto moze.
E sad, dragi Slavko, na temu “opismenjavanja naroda” i svih ostalih “…avanja, …iranja, …isanja” naroda ne mogu da se ne sjetim one slavne (evo se ne sjecam cija je, mislim pjesnicka) “Ja plaha vremena za slaba covjeka”, primjenjivo i na strucnjaka. Cast izuzecima, ali koliko je kompetentnih medju onima koji se bave narodom ili rade za narod? Kad je rijec o cevabdzijama, bricama, enigmatima … tu odluci trziste, belaj je sto u najvaznijim stvarima trziste slabo sljaka, il’ je ponuda slaba il’ musterije ne znaju sta i kako hoce (radio sam ovdje 5 godina kao konobar u dobrom restoranu i utvrdih da su daleko najtezi gosti oni koji nesto hoce, dobru veceru i uzitak za svoj novac, ali ne znaju konkretno sta hoce pa bi da ti odlucish za njih s tim sto bi najradije zadrzali pravo da ne plate ako im se tvoj izbor ne dopadne). Odnekud poznato zar ne? Znam da nije sve tako jednostavno, ali racuni se moraju placati i to je super ako se na gresci nauci lekcija, a ona je jednostavna u onoj narodnoj “ne moze i pare i jare”.
@hrid 22 – Lijepo napisano, svaka čast!
hrid22 – niš ja to ne razmem!