Nedavno je promovisano jedno zanimljivo izdanje koje nosi naziv "Rječnik bosanskog jezika" (enciklopedijskog tipa), autora Dževada Jahića. Koliko mi je poznato ovo je najobimnije leksikografsko djelo koje je objavljeno u poslijeratnoj BiH.
Dosad je obrađeno nekih 60% materijala, a planirano je da cjelokupno izdanje sadrži 10 tomova i bude objavljeno do kraja naredne (2011.) godine.
U promotivnoj fazi prodaju se prva dva toma (A-Ć i D-F; na linkovima možete vidjeti detaljnije karakteristike), a cijena jednog toma je 50 KM (oko 25 eura). Kasnije će cijena pojedinačnog toma iznositi 100 KM.
Za kraj, evo i jedan isječak iz intervjua koji je urađen s autorom povodom objavljivanja prvih tomova:
Šta biste u odnosu na prethodne rječnike, osim enciklopedijskog karaktera kojeg ste naveli, ovdje izdvojili kao suštinske osobenosti vašeg rječnika?
Možemo izdvojiti tri karakteristike koje do sada ni jedan od prethodnih pokušaja, a to su moj školski rječnik i rječnik Instituta iz 2007. godine, ne sadrže. Ja tu, neizostavno moram reći, pred svakim od tih rječnika treba ustati na noge. Međutim, ovaj rječnik u najmanju ruku ima tri svoje odlike koji prethodni nisu imali. Prvo, obrada je leksike savremena leksikografska. To znači, sa nizom odrednica koje preciziraju ne samo funkcionalne stilove nego i funkcionalne podstilove, da tako kažem. Precizna sfera upotrebe – to je odlika savremene leksikografije. Drugo, data je ogromna građa bosanskog jezika. Tu građu su u nešto manjem obimu imali Isakovićev rječnik kao i moj školski rječnik. Međutim, sada je građa data vrlo široko. Tu su i pisci, naučnici i publicisti, i sve ono što spada u jedan širi krug pisane riječi. Znači, ogromna je građa selekcionirana po principu bliskosti sa onim što nazivamo bosanskim. Građa je reprezentativna za bosanski jezik. Recimo, ima 250 pisaca i oko 250 naučnika. Po meni , to je najveća vrijednost rječnika. Meni je to osobito drago da je tako. I, treće – ja sam se upustio u vrlo duboko razrađenu frazeologiju bosanskog jezika, jer ako riječ postoji sama bez frazeme, bez uvezanosti sa drugim riječima ona je relativno živa. Recimo, "boli glava" ili "na vrh mi je glave" ili "preko glave mi je svega" itd. To su sve riječi iz frazeologije koje se kroz vrijeme, kroz historiju razvijaju. Znači, ta frazeologija potvrđuje adapataciju orijentalizama ili kako ih mi češće nazivamo turcizama. A, zapravo praktički nijedan od turcizama nije turska riječ, da to bukvalno kažem, nego je ona doživjela adaptaciju na bosanski jezik. Ustvari, stepen sraslosti sa frazeologijom govori o stepenu adaptacije. Kod nas je u bosanskom jeziku nevjerojatno intenzivna ta adaptacija. Tu su postojale naše bosanske riječi. Ovaj rječnik je kompletno taj dio leksike zahvatio i frazeologiju koliko je to bilo moguće.
Tumačenje kako turcizmi nisu turske riječi mi je nešto najoriginalnije što sam pročitao u životu. Pa, naravno da nisu! Zato se u zovu turcizmi jer je na tursku osnovi ili original narod prilagodio svom načinu govora.
Biserko jedan.
Bosanski i/ili bošnjački jezik? Ako je to jezik bošnjačkog naroda onda se jezik ne može zvati bosanski već bošnjački jezik. Naziv bosanski jezik implicira da je to jezik Bosanaca a svi znamo da takva nacija ne postoji. Pokušajmo sa logikom ako nam ništa drugo ne može pomoći.
Definicija je logička operacija kojom se određuje opseg i sadržaj nekog pojma pomoću drugih pojmova. Pojam koji je predmet definisanja zove se definiendum, a pojam odnosno pojmovi koji ga opisuju definiens. Definiens se sastoji od najbližeg rodnog pojma (genus proximum), i vrsne razlike (differentia specifica). Bilo bi poželjno da nam autor pojasni šta je u ovom slučaju genus proximum a šta differentia specifica.
prof. S.M.
Nema se tu šta pojašnjavati; sve mi tu vuće na jedan bivši ”jezik” – jugoslovenski.
Bošnjaci svoj maternji jezik odvajkada nazivaju bosanskim. Činjenica da su neki franjevački pisci u Bosni također nazivali svoj jezik bosanskim ne dovodi u pitanje kontinuitet pojave o kojoj je riječ i tiče se zajedničkog bosanskog okvira naroda koji stoljećima dijele isti životni prostor. S druge strane, ne ulazeći i raščlanjivanje ovog pitanja u hrvatskoj kulturi, ta pojava pripada prošlosti s obzirom na neupitnu odluku Hrvata u Bosni da svoj jezik označe kao hrvatski. Ni politička upotreba naziva za jezik, pri kraju osmanskog i tokom austrougarskog razdoblja u Bosni – koja je težila interkonfesionalnom i transnacionalnom značenju – ne osporava ustanovljeni kontinuitet. Današnja problematiziranja naziva bosanski za maternji jezik Bošnjaka te istrajavanja na tvrdnji da se naziv za jezik mora izvesti iz naziva za narod, a ne iz imena domovine – neutemeljena su i izvanlingvistička, zapravo: nacionalistička su i politikantska. Što se tiče pisma, u skladu sa ukupnim kultumim tokovima u balkanskom i evropskom okruženju, većina Bošnjaka danas koristi latiničko pismo. U predislamskoj eri narodnog života Bošnjaka, u srednjovjekovnom razdoblju, zajednička sa ostalim narodima u Bosni bila su pisma: glagoljica i oblik ćirilskog pisma zvani bosančica ili bosanska ćirilica, dok se korištenje arapskog pisma u Bošnjaka, arabice ili arebice, za potrebe izražavanja na maternjem jeziku, proteglo ne samo tokom dugog osmanskog razdoblja, kada je to pismo usvojeno i prilagođeno glasovnom sistemu bosanskog jezika, nego u manjoj mjeri i tokom austrougarskog razdoblja te slabašnoj niti sve do drugog svjetskog rata. Uz prevladavajuću upotrebu latiničkog pisma, među Bošnjacima se za izražavanje na maternjem jeziku koristi danas ćirilica još u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji.
Odnos bosanskog jezika prema hrvatskom i srpskom u Bosni i šire (u kojem slučaju treba dodati crnogorski) u znaku je neosporne činjenice da riječ o jezičkim standardima koji imaju zajedničku osnovu, ali i mnoge osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse. U odnosu na hrvatski i srpski, bosanskom i crnogorskom u znatnijoj mjeri nedostaju gramatički i normativno-pravopisni priručnici kojim bi se uredilo i discipliniralo korišten je jezika na razini i zajedničkog i posebnog. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački odvajati od onog što je zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili sintaktičkoj. Slikovita izreka kojom relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o prepletenosti u jezičkom izrazu Srba i Hrvata, koja glasi: “Srbin ima kuću i u kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u domu kućanicu!”, može se – za potrebe ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu prepletenost te ponekad na složene međuodnose, i onome što je zajedničko, i u onome što je posebno – prikazati proširenje iskaza koji bi mogao glasiti, bez umišljanja da je sve zakovano dokraja: “Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima dom i u domu kućanicu, a Bošnjak ima kuću i dom i na domu domaćicu!” Razuman pristup pri uređivanju bosanskg jezičkog vrta vodiće računa o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u jezičkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uređivanja bosanskog jezika – uređivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji – “borba za razlike” u odnosu na jezički izraz komšija i susjeda, besmislena je i predstavlja gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterećenu brojnim nasušnim potrebama.
preuzeto sa http://www.bosnahistorija.com
@maliodede
“Današnja problematiziranja naziva bosanski za maternji jezik Bošnjaka te istrajavanja na tvrdnji da se naziv za jezik mora izvesti iz naziva za narod, a ne iz imena domovine – neutemeljena su i izvanlingvistička, zapravo: nacionalistička su i politikantska.”
U pravu je Fojerbah kada kaže: tamo gdje počinje vlastiti egoizam više ne važe zakoni logike! Jer proglašavati nekoga ko drugačije misli nacionalistom i politikantom isključuje mogućnost bilo kakvog kulturnog dijaloga!
prof. M.S.
Ja samo mogu zapaziti da niko ne pominje hercegovački jezik 🙂