Ratna tematika nije ono što bi me danas naročito privlačilo. Ali tokom rata je bilo drugačije. Tad sam sa uživanjem čitao Remarka i Mešu ("Ovo što danas živim nije život, nego sjećanje i čekanje"). Andrićeve rečenice su me totalno odvaljivale. Volio sam izdvajati i bilježiti te dobre pročitane misli. Možda bi bilo dobro kad bih se natjerao da nađem te sveščice u koje sam ih zapisivao. Doduše, ne znam da li bi sve te riječi imale nekadašnju snagu. Nekad je potrebna lična muka, jad i bijeda da se shvati dubina napisanih riječi. Danas, kada je sve drugačije, upitno je koliko čovjeka može dirnuti patnja i bol. Naročito ako su tuđe…
Elem, samo sam htio reći da nemam običaj reklamirati blogove s ratnom tematikom. Činim to iznimno, kad vjerujem da ljudi koji ih pišu imaju dobre namjere. U prošlom postu pomenuh Sibu, kojeg sticajem okolnosti poznajem. Ovaj put vam preporučujem Sjećanja bez reda +13, ako ni zbog čega drugog a ono zbog autorovog prologa: "To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda."
Ja sam procitala sva djela Dostojevskog. Nekako mi bilo lakse kad sam citala o onim njegovim tuznim likovima 🙂
Molim te upozori autora Bloga da nešto učini sa srednjim stupcem, ne vide mu se krajevi redaka!
Hvala!
@WKB: hmmm, pa to uopste nije losa ideja. cak mislim da bi pomoglo prosperitetu drustva. da postane obaveyno citanje romana u kojima je skupljena jad i bijeda covjecanstva. onda bismo valjda shvatili koliko nam je dobro… 😉
@2696: kod mene je sve ok. to moze zavisiti i od razlicitih postavki na tvom racunaru (vrsta browsera ili samo podesena velicina slova u njemu, rezolucija monitora itd.), pa problem moze biti samo u tome da ti to drugacije vidis kod sebe nego sto to izgleda kod nekog drugog…
Hvala od srca:-)