Evo stigoh i do “jubileja”. Prvih šest mjeseci bez posla.
U ovom “serijalu” propustio sam da objasnim neke najbitnije detalje, pa ću to uraditi ovom prilikom…
Dakle, šta čovjeka natjera da deceniju i po radi posao za koji misli da je najbolji na svijetu – a to je bavljenje enigmatikom – i onda, svojom voljom i pri zdravom razumu, sve to ostavi?
Prije svega, teško je to svesti na jedan razlog. Jer jedan razlog sigurno i nije uzrok. Radi se o sadejstvu više faktora, koji, da djeluju odvojeno, ne bi bili dovoljni, ali kad djeluju zajedno onda prekorače granicu “dovoljnog razloga”.
Razlozi na koje bih sve sveo jesu:
1. moje nezadovoljstvo koje je trajalo duže vremena
2. kriza koja drma cijeli svijet, pa tako i ove naše krajeve
3. imao sam malo “lufta” pa sam mogao sebi dozvoliti luksuz da neko vrijeme ne radim.
Obradiću po stavkama, kako sam razmišljao prije pola godine, tražeći, u razgovoru sam samim sobom, najbolje rješenje.
1. Šta podrazumijevam pod “moje nezadovoljstvo”? Je li to zaista realnost ili sam namćor kojem sve smeta? I još ako se tome doda da sam zadnjih 12-13 godina proveo radeći od kuće, sa slobodom da radim kad mi odgovara ovo “nezadovoljstvo” postaje možda i upitnije.
No, okolnosti su ružičaste tek na prvi pogled…
Prvo, “rad od kuće”. To ispočetka zaista lijepo zvuči, da sebi oblikuješ radno vrijeme kako ti odgovara, da radiš kad hoćeš i da od posla napraviš ugodu, koliko je to moguće. Ispočetka ne samo da lijepo zvuči, nego i u praksi izgleda prilično pristojno.
No, vremenom se razmišljanje mijenja. Ono što se ispočetka činilo kao prednost, polako postaje mana…
Prije svega, “rad od kuće” podrazumijeva neki prostor koji moraš odvojiti za rad. Ne može to baš u dnevnoj sobi da se obavlja, pored televizora. Može, ako je to enigmatika iz hobija. Ali ako govorimo o enigmatici kao poslu, bavljenjem (sastavljanjem, opisivanjem, korekturom) iz dana u dana, puno radno vrijeme, onda ne može. Mora postojati odvojeni prostor za to. Dakle, potrebno je žrtvovati jednu prostoriju za rad.
Drugo, socijalna komponenta vremenom postaje sve važniji faktor. Ako one s kojima radiš (to može biti i samo jedna osoba, što je u mom slučaju praktički i bilo) ne vidiš oči u oči, nekada se konfliktna situacija izrodi iz nečeg sasvim banalnog. Osim toga, ako nisi tu, u firmi, imaš dobre šanse da budeš kriv i za šta jesi i za šta nisi. To vremenom počinje da smeta…
Treće, kada si u firmi, a ne radi ti se, to može proći i nezapaženo. Ionako ti se broj ida si na poslu. Kada si kod kuće, a ne radi ti se, to nekad može uzrokovati ozbiljne konflikte. Ko nije probao vjerovatno neće znati o čemu govorim.
Četvrto, ma koliko se trudiš da radiš najbolje što možeš imaš osjećaj da to niko ne vidi. I ovo se može uvrstiti pod “socijalnu komponentu”. Rad u firmi bi ovaj problem, barem dijelom, eliminisao.
Dakle, sve u svemu, rad od kuće je, umjesto da bude beneficija, vremenom postao jedan od uzroka nezadovoljstva. No, nisu mi drugi krivi za to. Kriv sam ja, jer sam tako izabrao. Doduše, ni životne okolnosti mi baš nisu išle naruku, ali šta se može.
Opet da navedem, da je samo ovo možda se ne bi izrodilo u neki veći problem, ali u sadejstvu… druga je priča.
E sad ono glavno…
Čitao sam knjigu i shvatio da je firma ustrojena tako da ubija kreativnost…
Jedanaesti je dan kako sam nezaposlen. Jedanaesti dan kako radim na planiranju svoje budućnosti. Tražim posao. Naravno, ne nešto što bih radio od osam do četiri, ili od devet do pet. Nego nešto što ću, prije svega, istinski voljeti i htjeti da radim. Takva je bila ogromna većina moga dosadašnjeg radnog staža. Zaista sam istinski volio svoj posao. U suštini, teško je reći da vam je nešto posao kad to istinski volite raditi. Kad sam shvatio da je te ljubavi nestalo odlučio sam da sve resetujem i krenem opet od nule.
A ovo je ta nula. Kao prije petnaest godina.
Želim da kreiram. Da nahranim tu unutrašnju potrebu za stvaranjem. Znam i šta hoću. Imam nekoliko zacrtanih pravaca u kojima će potraga za budućnosti krenuti.
Danas sam pravio mali rezime šta se izdešavalo za ovih jedanaest dana. Već su se pojavile i prilike koje uopšte nisu bile u planu. To je dobro. S obzirom na rizik i neizvjesnost u koju sam se upustio. Nešto mi govori da će biti zanimljive sedmice i mjeseci koji dolaze…
